Primijetio sam lutku u prvom hodu kroz fabriku. Od tog trenutka sam znao, da me tu čeka još jedan posao.

Nešto, što nisam smio ignorirati, a i znao sam,  da će biti teško. Motao sam se oko objekta 4 dana, i prvo sam odradio instalaciju babi i anđela. Skupljao sam snage, da se prihvatim teme  - ili argumenata,  da to ostavim. Sve to vrijeme, ona je strpljivo čekala.

.

Tek sam se posljednje večeri vratio lutki, i  napravio prvih 20 slika, nakon toga je svjetlo postalo slabo i ja sam prekinuo.  U noći sam zaključio,  da ću  se ujutro još jednom vratiti i okončati posao.  Moj prevoz za aerodrom je kretao u 11 sati.

Ovdje je seansa lutaka

Prsti  percepcije i dalje pipkaju preko prljavih ogledala, koji već polako ništa ne daju osim putujućeg svjetla na licu.  Mušica.

Preko kadavera vuka, na kojem su čak i crvi mrtvi. Ili je to bio mali pas? Jedan od usamljenih,  koji se nikome nije smio priključiti. Koji je sebi izabrao posljednji nužnik, da bi ovdje crknuo, upravo  tako,  kao da je još uvijek dio nečega, kao da mu je jedna ruka s ljubavlju namjestila košaricu iz starih krpa i listova računa.   Kao da je imao nešto,  za što se život ili barem smrt isplati.

Mi dalje pipkamo preko mokrih gnijezda,  pukotine zidova, gomile papira,  koji  će postati zemlja (ili nešto slično), do srušenog drvenog regala,  ispod kojeg, a ti znaš, već si je dugo primijetio, se nalazi lutka. Samo jedan torzo, ruka pored njega, noga bilo gdje.   Leži na licu,   a preko njenog zatiljka sa pernatim prstima lagano prevučena mahovina.

Kao da je htjela postati nježna ruža, koja je začarana,  da ne smije trunuti,  putem brižljivog pokrivanja    se uzdignuti u stanje milosti organskog: i ti, mala krojačka lutko, možeš se uspavati u zaborav zemlje.

Anđeo leti mimo.

:

Bez očnih kapaka.

 bez namigivanja,

bez suza,

sve moraju vidjeti,

bez krivnje,

proklete od strahovitog boga. 

 Bačen u Ničiju zemlju između čovjeka i stvari.

  Da li bi sebi željela, kao Piniko, da bude pravi čovjek?

  Ili bi sebi pridržavala sa Palbom Neruda

Sucede que me canso de ser hombre

Nekad mi je žao što sam čovjek.

Dižem je iz blata, ne perem je. Jedno oko prekriveno sa otpadom, drugo široko otvoreno, neobično jasno,  u  stvaralačkoj perfekciji,  kao što mi to ljudi nekad imamo.

Usne u osmjehu zatvorene,  preko prsne kosti  se vijuga trag olovke,  nedešifrirana vijest.

Ruke su još sa dugim konopcem  u torzu, mlate bez ramenog zgloba. U unutrašnjosti stanuje jedan mali pauk, odaje svoj dom, kao da stalno želi smetnju.

Nosim je sa sobom, ona mene nosi sa sobom,

od prostora do prostora stare fabrike, u kojoj  je jednom šivalo 500 žena.

Dok sve nije postalo drugačije.

I onda  ona počinje da priča priču.

Njen pogled se okreće ka strani,

i njena usta se više ne smiju.

Ispričala je svoju priču do kraja, skroz kroz mene.

Nešto je otišlo od mene ka njoj,

nešto od nje ka meni.

I nije li upravo tako konačno postala jedan ti?

„simbol nas hvata sa svetom snagom. Ne može se potpuno protumačiti“ (C.G. Jung)   

Spuštam je u mirni, uski  svijetleći prostor između nabujalog. Možda je ispod ruža!

Leži sa licem prema gore, tako da je kiša čisto može saprati. Blistavo pere njene oči,  koje nebom može napojiti!

Jednim malim komadom neba,  u koji se može nasmijati, kao da za sva vremena tu više ništa nema, ništa osim insekata i ptica i oblaka,  koji će joj konačno pokloniti suze.

Teku na njene obraze, kao što to suze rade, pola preko mahovine  na njenom potiljku, sa tog mjesta u zemlju, na korijene  kupine i divljeg vina,  koje lutku lagano i odlučno nadrastaju.